subota 19.08 ....sramota....
JOJ!!! Netko poznat je vidio ove moje gluposti.....
Dugo vam je trebalo...
Joj jest me sram...
A ti, draga, jezik za zube... Kiss!!!
nedjelja 21.05 ...Sto sam?Tko sam?...
Vrijeme je odluka..
Nije jos na meni da odlucujem, ali maturanti su me potaknuli da pocnem razmisljati sto cu ja sa svojim zivotom!
Odkad znam za sebe voljela sam citati i pisati, ali kad sam dosla u srednju potpuno sam se pronasla u tome.. Oduvijek sam bila odlicna ucenica, ali nikad u nicemu najbolja..Uvijek prosjecno dobra, medju najboljima, ali…Sve do srednje skole..Hrvatski ucim sa zadovoljstvom, citam, pisem i potpuno se predajem tomu.. U 3. razredu dobila sam i sociologiju, koja me potpuno odusevila. Konacno sam znala sto zelim..Mislim, nisam jos bila tocno odlucila sto zelim raditi, ali bar sam znala koji smjer..
Mama mi je magistra farmacije, ima privatnu apoteku..Farmaceuti su jako trazeno zanimanje i svi mi govore da bi se trebala okrenuti tome.. Imat cu siguran posao, a to je danas najvaznije…
Upocetku nisam htjela ni cuti za to… Zelim raditi ono sto volim i u to sam bila sigurna…Ali nakon nekog razmislljanja, pocela sam ozbiljno razmatrati opciju farmacije! Jer sto ako ja zavrsim to sto zelim u mom gradu sigurno necu naci posao.. I sto onda?? Biti cu nesretna, necu imati gdje raditi i to mi zanimanje nista nece znaciti, a ovako bar imam sigurnu buducnost…Nije sad da ja mrzim farmaciju I da bih u tom poslu sigurno bila nesretna, imam ja 5 iz kemije, i kemija mi nije los predmet, ali ipak… nije to to! Mama mi kaze zavoljet ces s vremenom sve to.. Eh…
Necu se previse zamarati, jer imam jos godinu dana da odlucim sto cu.. Ali ipak recite mi svoja iskustva ili bar savjetujte me…
…Ja pevam svoj blues bez namere bitne.
I najveće ribe za mene su sitne.
Ja sa strane samo posmatram taj svet.
Ja pevam svoj blues u srcu dubine
i držim se pretežno zlatne sredine,
to je bar rutinska stvar, rutinska stvar…
...Vatreni poljubac...
Vatreni Poljubac - By by moja malena
Sjecas li se, bio je to nas prvi dan?
Iza skole kad promrz'o sam sav.
Morala si pratit' casove sve
Mjesto zdravo, poljubio sam te
Sjecas li se boje kad svane dan
Kad usnuli pokret ti svaki znam
I slatke strepnje kad kuci ces poc'
Al' ipak znam da opet ces doc'
By by by moja malena
By by by ostvari ljepsi san
Uzela si sve sto sam im'o da dam
Ja voljet necu vise znam
By by by moja malena
By by by ostvari ljepsi san
Ja ne krivim tebe za ove sve
Zivjecu od onog sto bilo je pr'je
Imal' ikog ruku da mi da
Al' da stvari posmatra k'o ja
Da ne kaze vrijeme ce izbrisat bol
Nek brise svaciji ja hocu svoj
Imal' igdje mjesto daleko od sveg
Gdje mogu da ne cujem tudji smijeh
Da ne cujem vrijeme ce izbrisat bol
Nek brise svaciji ja hocu svoj
17.05 ....ljubomora....
Osjecam neku bol u grudima.. Neku tupu, bezlicnu, nedefiniranu bol…Ne znam sto mi je…
Sinoc sam s Bikerom vodila jedan jako, jako osjecajan razgovor… Potpuno smo se otvorili jedno drugom, razgovarali o svemu, posebno o proslosti, o proslim ljubavima..
Da li je ovo sto osjecam ljubomora? Ne znam… Mozda.. Ali ja ljubomorna?! Oduvijek su mi svi govorili kako to da nisam nikad ljubomorna, kako to da mogu biti hladna prema svemu! Eh… Vidi me sad… Ljubomorna sam na svaku s kojom je bio prije mene… Mozda nisam ljubomorna, ali me nesto steze oko srca… To je sebicno, zar ne? I glupo…. Zasto bi patila zbog nekih koje su prosle, s kojima vise nema nista, koje mu, kaze nista vise ne znaci? Ali opet… Tako se cudno osjecam… Tako cudno…
Kaze da mu je stalo do mene, da mu samo ja znacim, ali Nju je volio.. Nemojte mislit da bi sad htjela da mi sad kaze da me voli, nije u tome stvar, naprotiv ne bih voljela da mi to kaze, jer ja jos nisam spremna da mu odgovorim isto tako… Samo nek sve ide polako..
Ali opet…Tako se cudno osjecam… Tako cudno..
O zagrli me sad
jako, najjace sto znas
i nemoj crnoj ptici da me das
ma ne, ne brini
proci ce za tren
ja sam samo malo lud i zaljubljen
15.05. ...prijateljstvo...
Evo jedna cura s jako lijepim blogom (Deb) , potaknula me da ponovo pocenem razmisljati o prijateljstvu...
Imam jako puno prijatelja i osoba s kojima se mogu opustiti, zabaviti i popricati. Iako se na prvi pogled cinim jako otvorena, uzasno puno mi treba da se nekome otvorim, kazem svoje osjecaje, sve sto me tisti i na srcu mi lezi. Napokon kad mislila sam da sam pronasla Osobu koja me razumije, Osobu kojoj mogu reci sve, grdno sam se prevarila. Tj. Ona me grdno prevarila. Najbolje prijateljice godinama, ustvari krvno povezane- rodice, odlicno smo se slagale u svemu. Jest da je Ona oduvijek bila pomalo dvolicna, primjecivala sam to u Njenom odnosu prema Rose, mrzila ju je, a kad smo s njom bile sve je bilo super!
Nekao mi je drago sto se ovo dogodilo, drago mi je da sam na vrijeme shvatila kakva je Ona ustvari, iako me to boljelo, odlucila sam prekinuti svaki kontakt s Njom. Shvatila sam da takve osobe kako sto je Ona ne trebam kao prijatelje, ne trebam uopce u svom zivotu.. Drago mi je sto sam prestala tratiti vrijeme, paznju i ljubav na osobe koje to ne zasluzuju i drago mi sto sam zbog toga postala zasigurno opreznija..
Mozda se mi i pomirimo, jer ne volim ni sa kim biti u svadji, ali nikad Joj vise necu vjerovati, nikad vise nece biti kao sto je nekad bilo…
Nedavno je puklo nase prijateljsvo, tek prije par mjeseci, i zato mi jos nije lako kad o ovom pisem, ali znam da mi je bolje bez Nje i da Ona ne zasluzuje da se osjecam lose..
Sad nakon ovog svega, bojim se ponovo nekome povjeriti i reci bas sve o sebi, biti potpuno iskrena, jednostavno se bojim.
Ne idi ispred mene, mogu da te ne slijedim.
Ne idi iza mene, mogu da te ne vodim.
Naprosto, idi pored mene i budi mi prijatelj. (Albert Camus)
Nedjelja 14.05 ...Ne daj se, Ines...
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice.
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.
Tvoj način gospođe i obrazi seljanke.
Prostakušo i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba obješena u zraku kao naranča,
kao narančasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva,
upotreba zajedničke kupaonice
i - molim vas ako me tko traži ...
Ne daj se, Ines - evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je to nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem ,Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak.
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će biti još mladosti, ali ne više ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja neću imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,
a bit će ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovno počinje kiša kao što već kiši u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se miješaju:
glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Jos malo šetnje uz more i gotovo;
Ne daj se, Ines
Ovo sam napisala još 18.03.06.god...
...i to sam mu planirala poslati i nisam i nikad necu…Vise se ne osjecam tako, al evo..Ovako glasi...
...
Znam da se sjećaš onog ljeta i onih vrućih dana..
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li moje slučajne dodire, kao što ja pamtim tvoje duge poglede?
Nikad me nitko nije više tako gledao..
Znam da se sjećaš plavog mora, sunca koje je grijalo…
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li onu plažu među stijenama koju si izgradio samo za nas?
Pamtiš li pitanja koje si me tad pitao?
Ja ih i danas spominjem, ali osobama koje ne shvaćaju što je to nama značilo, osobama koje ne znaju što znači hodati po vodi, osobama koje ne znaju što znači voljeti se bez ijednog dodira…
Znam da pamtiš klupe ispred naših šatora, klupu za kojom si kartao remi…
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li da si me za tim klupama prvi put uhvatio ruku?
Pamtiš li slova koja si urezao tamo, slova koja će vječna?
Čak i ako neka ruka slomi to drvo, ta će slova ostati urezana duboko..
Znam da pamtiš taj otok, tu plažu..
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li vruć asfalt kojim smo se sami vraćali?
Pamtiš li one brojne zvukove cvrčaka, koje su nam čas prijali, a čas nas živcirali?
Tad nisi vidio moje suze, nisi ih zamijetio u mojim očima..
Pitam se zašto sam plakala, možda zbog istog razloga zbog kojeg i danas plačem..
Znam pamtiš onaj koloseum, i onaj kafić na plaži..
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li naše povremene jutarnje kave?
Još u novčaniku čuvam onaj šećer..
Znam da pamtiš povratak kući, sparinu u autobusu..
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li moje ruke u tvojim?
Pamtiš li kako si me čvrsto držao kao da me nikad nećeš pustiti?
Ali pustio si me.. Jesi, pustio si me, ma što god sad govorio o tome..
To je samo dio onog čega se ja sjećam, dio koji je ostao u meni od tog ljeta! Ti možda ne pamtiš ove trenutke, ali prošle su godine od tada, ne zamjeram ti to..
Sad je kasno kajati se i govoriti: bila sam mlađa, trebala sam ovo, mogla sam ono.. Sve sam bila zaboravila, nisam pamtila ni našu plažu, ni naše nespretne, a tako željene dodire.. Sve do neki dan, sve do neki dan ti si bio samo jedan s kojim sam mogla biti, a nisam..Sve do neki dan... Onda su opet ti skriveni osjećaji isplivali na površinu, opet si me gledao svojim plavim očima isto onako kako si me gledao tog ljeta '02..Opet sam osjetila tvoju ruku na mojoj, isto onako nevino, a ujedno strasno, kao i onog ljeta..Rekao si mi stvari koje su me potresle..Govorio si o našem ljetu, o tome da me nikad nećeš zaboraviti, a ja glupača, kao ni onda, nisam znala na to odgovoriti, nisam znala izraziti svoje prave osjećaje i reći ti sve, kao ni onda..
Ja nisam osoba koja otvoreno pokazuje svoje osjećaje, zato mi ih je lakše staviti na ''papir''! Ja nisam osoba koja nekog moli, nisam osoba koja će se ponižavati ili plakati zbog nekog…
Zato sad ovo pišem, da ti kažem sve što osjećam, sve što ti ne mogu reći u lice, jer sam obična kukavica, koja često ne razmišlja o svojim postupcima..
Ali sad je možda prekasno za nas..Možda..Možda sada voliš nju, možda smo propustili sve šanse za našu moguću vezu..Ali znaj da ću se ja rado sjećati onih dana, da ću rado osjećati ovo što osjećam danas, pa makar znala da si tuđi, pa makar patila..
Subota 13.05 ..ah..
Mrzim idilu..
Mrzim kad je sve super i sve na svom mjestu!
Zato mi je i propala zadnja veza.. Sto god bih ja napravila On bi to shvatio i potpuno me podrzavao, isli uvijek gdje bih ja htjela, radili sto ja volim.. To je upocetku bilo zabavno, ali je postalno stvarno naporno, monotono i previdljivo...
Zato se sad i bojim krenut s Bikerom u pravu vezu, bojim se da to ne bi sve upropastilo, da ne bi sve postalo isto kako sa Bivsim.
Ali nije samo to..
Ne znam, mozda sam ja sadist ili mazohist, pa uzivam u svojoj boli (a i njegovoj), uzivam kad nije sve onako kako treba biti.. Volim se svadjati i imati probleme, mislim konkretno na veze.. Ali mozda zato sto je poslije svadje, sve sladje.. hehe! Uzivam u izazovima, spasavanju stvari iz pepela... Zasto se ne prepustim sad kad je sve super i uzivam? Nego ja trazim sitnice koje bi mi zagorcale zivot, trazim probleme kojih nemam... Onda kazite mi, jesam li ja normalna??
Ma... nek idu svi u lepi Honduras...
Petak 12.05 opet bol...
Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude.
Nije se svijet promijenio, ja sam se promijenila, a onda se sve promijenilo. Ovaj život sam počela gledati kao epizodu u blaženom svemiru Ništa. Po čemu sam to ja posebna? Čime sam prosvijetljena? Čistoćom? Razumom? Vjerom? Ničime. Prokleta sam da živim u pustome svijetu, svijetu ništavila.
Osjećam kao da sam na pola životnog puta i ne znam kamo dalje. Što da radim? Gdje da idem? Kako da živim?
Nema smisla. Više ništa nema smisla. Čemu da se radujem? Životu? Kojem životu? Ja nemam života. Nemam se čemu radovati. Kažu, budi sretna, živiš. Prije sam mislila da je spasitelj u smrti, a ne u životu. Sada znam da je smrt beskorisna, baš kao i život. Naposljetku, zašto da izaberem smrt? Kažu da postoji život nakon smrti. Znači, opet bih živjela, a to mi se stvarno ne da.
Ovaj moj život, moja epizoda Ničega i nije ništa drugo nego Ništa. Ništa sam postigla, Ništa sam živjela, Ništa sam naučila, Ništa živim, Ništa ću i umrijeti. Cijeli moj život će se svesti na Ništa, baš kao i smrt.
Uistinu, svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, a ja sam se kao mala, beskorisna čestica u jednom trenutku otrgnula, a da nisam primijetila kada i gdje i sada putujem, a ne znam kamo. Ja uistinu mrzim ljude. I iz te mržnje se počeo rađati strah. Tko sam to ja, do vraga? Usamljeni mrzitelj malograđanskog svijeta? Zar nisam već odavno sama i odvojena od ljudi?
Uistinu vjerujem u Boga i u Sudnji dan, ali vjerujem i u Vraga i Uništenje. Možda će Vrag sve srediti, možda i Anđeo. Ne znam. Možda jednostavno trebam prestati misliti na sve to. Samo stvaram bitke u svojoj glavi, a one su ionako beskorisne. Bojno polje čovjeku samo otkriva njegovu glupost, a pobjeda je iluzija budala i filozofa.
Meni nije važno tko će sve srediti: Anđeo ili Vrag, meni je samo trebao odgovor. I našla sam ga. Odgovor sam Ja.
Zato kažem: bježi od mene, odvratna nemoći, zavaravaš me lažnim slikama rasterećenja, koje nisu čak ni želje. Ne želim biti rasterećena. Ne želim živjeti kao drugi. Ne želim bogatstvo, ni moć, niti sreću. Ne želim svjetlo. Želim spokoj.
Utorak 09.05. ...bol...
Ovo je….
Ah nadam se da će neki od vas ipak znati što je ovo..
To jedna kompilacija…
Kompilacija stihova koji opisuju kao sam se ja osjećala neki dan, ako pomno pročitate shvatit ćete što mi se dogodilo..
A vi koji znate što sam napravila, nemojte se ljutiti…Morala sam…
Kakva tužna humoreska!
On priča da me voli, baš ono, odistinski
Ali... Brine me, pomalo.. To su principi il' tu nešto slično.
Ja…žalosnom pesmom sluđena
Ljubav je teret pregolem...
Mi smo samo šetali... I pomalo kisli...
Kazaljke se , …, baš tada sklopiše...
Slutim da je snivao Nju...
To je već navike moć
I prekardašilo…
I kažem sebi: “Večeras dodaj malo kremena u štikle
I odigraj cool... Potpuno cool..”
Ali nisu vredele lekcije..
Srce se odupire…
Ali uhvati me čvrsto i ne popušta
Ljubav, ljubomora, čežnja i bol i tom slično
Užas... Patetično..
Nešto pre fajronta on reče: “Naposletku, ti si dobro
znala ko sam ja..
Otkud sad te suze, moja mila?
Draga moja, ti si navek
znala da sam … kaput sa dva lica..”
Al' plač je plač,
Jer srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema..
I najtiše što može, ko sa predstave loše, iskradam se iz sna..
Dosta je suza
i rastanaka nesretnih!
I strah me...
Od one ljubavi, zbog glupe svađice...
U buri ćutanja potonule su lađice..
To je ta sudbina, valjda?
Sve više sumnjam da neko
sretno i voli još...
Naapokon....
Prvo sam jedno vrijeme morala slušati pitanja kao što su "Nemaš blog?!?", "Zašto?! Kako?"..
Pa u inat njima svima nisam htjela napraviti..
Kako mi je ovih dana bilo nešto dosadno, pa reko da svratim i pogledam šta tu ima.. Kad ono nije ovo loše..hehe!
I eto i mene... Ipak sam popustila!
